Ferida Duraković: Pjesme

Read the poems in English translation

Ratni Haiku

Minobacač doručkuje

Granate šute
U preostaloj krošnji
Vrapčić cvrkuće

Tamna noći tamna li si

Nema kestena
Pod slijepim oknima
Duga je noć

Maj 1993.

Trave bujaju
Na toplom asfaltu
Krv i kruh leže

Cvijeće Sarajeva

Majsko popodne
Nasred asfalta cvate
Ruža krvava

Ljubav za Kayoko

Prijatelju moj
Kraj srušenog jasena
Mislim na tebe

Haiku za M.

Bašta Muzeja
Pamti japansku trešnju
Tu smo šutjeli

Haiku za Pinju

Ludak zapjeva
Kraj srušene kuće
Gdje cvili pas

Vrapci sv. Franje

Meci fijuču
U krošnji jasenovoj
Nema vrabaca

Književnost u hotelu

Ja sam pisac. Bio sam
Izbjeglica iz Bosne,
Sad sam izbjeglica iz sebe
Što je dobro za poeziju
Sjedim u sobi hotela u Kopenhagenu
I čekam da mi daju nagradu za poeziju
Za multikulturne napore dijaspore
Sutra
Dakle, imam cijeli dan
Da sjedim u hotelu
Lijep je hotel, i soba je lijepa
Mogao bih ovdje živjeti
Nešto lijepo napisati
Samo da nisam ja
Mogao bih nešto popiti
Da skratim vrijeme do sutra
Ali bojim se da ću zaspati
U nepoznatom gradu
Na nepoznatom jeziku
Među sretnim ljudima
A probuditi se
S krikom
U Srebrenici

Božje drvce, Sarajevo

          Za M.H.
Stizao ovaj nas je grad, stezao
u zagrljaj i oko vrata. Posmatramo ga s visoka –
cezari trenutka, udišuć njegov dah:
tijela ljudska, behar božanski; žamor stanica
i mir japanske trešnje u bašti Muzeja;
one što nam bijahu dragi i što nam se u njedrima sviše.

Jedan između nas rukom mahne
prema srušenoj kuli u visini – kao da dozvolu daje
da se iznova zida, i kaže:
Ipak je nevjerovatan ovaj grad.
Spustimo se s visine.
Potrebno je sa više skromnosti gledati
u lice istorije. Samo tako ogledaćemo se
u sebi: koliko bijasmo usred sirotinje i sjaja?
Ni siroti, ni sjajni,
već onako – da nam, boj se, ne dopadne ni jedno.
Svaki je za se otkidao od onog što osvajahu
i gordiji i veći
računom prostim i uzvišenim: sabiranje, množenje,
dijeljenje, oduzimanje…

Pođimo, onda, i mi,
vazdušnoj kuli gospodari – spustimo se do grada
tihi i svačim povrijeđeni.
Kliznimo niz dlan ulice, kao kapi…

… da nam se ne ostvare snovi. Svi su isti:
sabiranje, množenje, dijeljenje, oduzimanje…

Georg Trakl ponovo na ratištu 1993.

Visoko, iznad aviona, boravi dragi Bog
s očima zlatnim u sarajevskoj tami.
Behar sa granatama pada kraj prozora mog.
Ludilo i ja. Sami. Sami smo. Sami.

Spisateljica sagledava domovinu dok učeni postmodernist ulazi u njen grad

Surovo i dugo ponavlja se sve
i sve se dešava po prvi put:
lice mladića čiji je život čitavu noć
oticao kroz tvoje ruke, kroz rupu
na njegovim leđima.
Lice vojnika
kraj autobuske stanice, otvorenih očiju,
gdje se zaustavilo pitamo majsko nebo – Izmišljaš,
kažem – nije to mirno i daleko lice Istorije.
I jezerce krvi: usred jezerca kruh
natopljen krvlju kao u jutarnjem mleku z bregov
Izmišljaš, ponavljam, prvi put:
olovnu sarajevsku glinu što pada na dječakova
velika stopala u Reebok patikama
na prekratkom tabutu od ormarskih vrata… Ne, tebi
ne treba vjerovati, ti stižeš iz srca
tame što je pukla i pokuljala u dan.
Nepouzdan si svjedok, pristrasan pri tom. Došao

zato je Profesor, pariski sasvim: Mes enfants,
počeo je, i prsti njegovi ponavljali su: Mes
enfants, mes enfants, mes enfants, usred
Akademije nauka sijede su glave mislile
samo o njegovoj košulji do vriska bijeloj,
Mes enfants, ovdje umire Evropa. Potom sve je
u film poredao, u slike, u riječi velike, kao
histoire, Europe, kao responsabilité i, naravno,
les Bosniens. Tako se, eto, gleda u lice Istorije,
ne kao ti: u sirovim neodgovornim ulomcima,
u snajperskom hicu što se zabija u lobanju,

u grobove koje je već pokrila neumorna trava,
u tvoje dlanove položene preko
Edvarda Muncha, koji je i sam, jednom,
izmislio sve, uzalud.

           Za B.H. Levyja, sa šakom soli 1993.

Ferida Duraković (1957) objavila je dvadeset pet knjiga poezije, proze, članaka i eseja, prevoda i književnosti za djecu. Diplomirala je južnoslavenske književnosti i jezike na Univerzitetu u Sarajevu. Svoju prvu knjigu poezije objavila kad joj je bilo 20 godina i za nju dobila dvije književne nagrade u BiH. Knjige poezije objavljene su joj u SAD (1999), Italiji (2015), Bugarskoj (2015) i Poljskoj (2019). Poezija joj je prevedena na više od trideset jezika. Dobitnica domaćih i međunarodnih nagrada za poeziju, među ostalim Hellman/Hammet Fund for Free Expression 1992. godine i Vasyl Stus Freedom-to-Write Award (SAD) 1999. godine. Posljednja knjiga kratkih priča Ne lažem Tita mi objavljena u Sarajevu 2021. godine i Beogradu 2022. Od 1992. do 2014. godine radila kao izvršna direktorica PEN Centra u BiH. Živi od pisanja u Sarajevu sa kćerkom, mužem i četiri mačke.

Vanja Čerimagić je dokumentarni fotograf iz Sarajeva, Bosna i Hercegovina. Više od jedne decenije radi kao fotograf za širok spektar klijenata prikazujući njihove vrijednosti i pričajući priče kroz fotografije. Redovno sarađuje sa brojnim svojim klijentima, a već posljednju deceniju radi za Razvojni program Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini (UNDP). Klijenti sa kojima je do sada radio su internacionalne međunarodne razvojne agencije kao što su EUIC, UNHCR, UN Women i UNESCO. Uz dokumentarni rad, strastveno je posvećen koncertnoj i scenskoj fotografiji.

Više informacija o njegovom dosadašnjem radu dostupno je na stranici www.cerimagic.ba/about

Featured Artwork: Photos by Vanja Čerimagić